Novi roman Milenka Bodirogića Pesak pjeskare čekao se s nestrpljenjem, jer se prethodni Po šumama i gorama (2019) završio na mestu odakle bi mogla početi priča o samom pripovedaču i poreklu njegove melanholije, koja veje gustim stranicama ove proze kao sneg iznad Konjuha dok partizanska četa sahranjuje husinskog rudara.

Pesak pjeskare može se čitati i kao priča o izgubljenom prijateljstvu trojice dečaka – Mensura, Bogdana i samog pripovedača – u Gradu soli, uglja i peska. U potrazi za tim nestalim svetom, u čemu je Bodirogić virtuoz, narastaju prostori plodonosne melanholije, čije će meandre pripovedač uplesti u priču o Jugoslaviji između Husinske bune (1920) i dvaju ratnih zločina što će obeležiti kraj Grada kakav je nekada bio, a koji je pokušavao da pronađe vlastiti, drugačiji put, dugo se opirući sirenskom zovu naciona.

Pesak pjeskare Milenka Bodirogića roman je koji nam, kao i često u njemu pominjana slika Ismeta Mujezinovića Autoportet sa spomenicom, govori o svemu onome što je uticalo da veliki jugoslovenski slikar smalaksalo zastane i upozori društvo na stranputice kojima je krenulo. I Bodirogić stoji tako sam i ogoljen pred nama, sa svojom pjeskarom u srcu, bezglasnim, pustim mestom po kojem vetar noću mreška sitne dine.

— Saša Ilić