Djelo Rešada Kadića je bogato i tematski vrlo razuđeno. Uslovno bismo ga mogli podijeliti na književno – zagledano u prošlost, i novinarsko-publicističko – bilježenje aktualnoga. Kadić počinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u komunističkom režimu nakon toga perioda, iz političkih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. …Bašeskijin posljednji zapis, pisan tragom Ljetopisa, i sam se doima kao hronika koja iznosi pred nas jednu sliku Sarajeva i u njemu niz različitih likova i sudbina, pisana jezikom karakterističnim za sarajevsku čaršiju u kojoj se sve uglavnom i zbiva. Upravo su to najvrijednije stranice ovoga romana, stranice sa kojih pulsira život Sarajeva. Tipičan život čaršije u kojoj vladaju nepisani zakoni i običaji, likovi po kojima se prepoznaju ambijent i vrijeme, običaji i društveni život koji se odvija u privatnim i javnim prostorima, a sve to na osnovi historijskih fakata. Nekoliko likova izvlači Kadić da bi što vjernije oslikao vrijeme. Tu je kasap Junus, mladić koji ne zna šta bi sa silnom snagom a tanahane, nježne duše, siromah bez zaleđa koji postaje žrtvom da bi se formalno udovoljilo pravdi, a njegovim dželatima nije ni do pravde ni do istine, nego do toga da namire neke svoje račune. Pogođen tragičnom sudbinom nedužnog mladića Bašeskija razmišlja o pravdi i nepravdi pa, posmatrajući jednu potjeru, sjetno veli da se moli za onoga koga gone, ali i za one koji gone, jer se ne zna ko je kriv. Tu je i tragična sudbina jednoga Ermenina, njegove kćerke i njenoga momka, pa fini, suptilni razgovori među dervišima u tekiji, iz kojih se kristaliziraju likovi. I tako, kroz priču o priči, Rešad Kadić zaokružuje svoje kazivanje o Sarajevu XVIII stoljeća, a sve to kroz Bašeskijin Ljetopis, život ovoga hroničara i pisane historijske tragove.