Šporer vrlo popularno, jednostavno i istodobno znanstveno izlaže složeni
materijal. Njegova je namjera da pobudi učenikov interes za danu problematiku,
a zatim daje određena temeljna znanja koja bi mogla biti osnova za daljnje
detaljno proučavanje. Pri izlaganju gradiva autor slijedi pravilo: «Za
popularizaciju matematike ne mora se nužno i vulgarizirati, za jednostavnost
izlaganja nije neophodno sve objasniti pojednostavljeno, i konačno ozbiljan
uvod u matematiku ne mora biti i dosadan.»

Unatoč svim tim svojstvima pisanja još se ne može objasniti zašto čitatelj koji
«ne voli matematiku» kad počne čitati knjigu ne može prestati. Pritom on ni ne
primjećuje da se često vraća nekim njemu teškim mjestima da bi pravilno
razumio napisano.

Odgovor na to pitanje je krajnje jednostavan (ali ne i banalan). Svemu je
«krivo» autorovo izvanredno pedagoško umijeće. Šporer nam o određenim
matematičkim teorijama, govori i o njihovim tvorcima, suvremenim i starim,
ističući i iskreno se diveći njihovim visokim ljudskim osobinama: upornosti,
pronicljivosti i stvaralačkoj strasti. U isti mah za čitatelja su to živi, sasvim
obični ljudi koji i griješe i često ne mogu naći konačno rješenje. Upravo zato
čitatelj osjeća da je čak i on sam djelomično uključen u stvaralaštvo tih velikih
ljudi nauke...